Ljudi tretiraju bol drugih ljudi poput lešinara. Hrane se njome. Valjda im je lakše usredotočiti se na probleme drugih, nego na vlastite muke.

Čitajući Dispatches From The Edge Andersona Coopera, našla sam se u jednom trenutku misleći gore navedenu misao. Anderson Cooper piše kako je kao novinar uspio otupiti na tuđu bol i tako stvoriti dobre, senzacionalističke priče za svjetske naslovnice. Tek bi ga ponekad tuđi problemi podsjetili na vlastite. No, zna li koliko svojom hladnokrvnošću utječe na one koji s boli ostaju?

Kada sam imala nepunih 15 godina, prijateljica mi se ubila. Bacila se pod vlak. Tih nekoliko dana oko tog događaja i dalje su mi oštro urezani u sjećanje. Jedna situacija posebice. Dan nakon smrti, nas nekolicina je otišla do mjesta gdje je umrla zapaliti svijeće i lampione. Došli smo tamo, a sunce je pržilo kao s namjerom da zrakama udara u naše otvorene rane. Sjećam se, prolazili smo prugom i mjestimice ugledali komade njene odjeće, lokve osušene krvi i pramenove kose zamotane oko vijaka. Šutjeli smo jer za drugo nismo imali snage. No, onda je došla grupa znatiželjnika te počela glasno komentirati, upirati prstom i pokazivati prema "rekvizitima" kao da su na umjetničkoj izložbi, a ne na mjestu gdje je jednoj osobi prekinut život, a stotinama drugih zadan duboki rez na duši. Bilo je... jako bezosjećajno. Odjednom, usprkos žarećem suncu, bilo je jako hladno. Nisu marili što grupa djece u crnom stoji s upaljenim svijećama i tiho plače. Krv je bila tamo za njihovu razonodu.

Naučila sam se nositi sa smrću, ali ne i s ravnodušnošću. Možda sam previše senzibilna, no boljelo me je to, osjećala sam se kao da je vrijeđaju, kao da nemaju ni trunku poštovanja prema onome što je ona bila, kao da umanjuju njenu vrijednost kao osobe zato što je mrtva. Zato što se ubila. Kad bi pitali zašto je to učinila, pitali bi to iz znatiželje, a ne iz pokušaja razumijevanja. Boljelo me je i to što oni nisu marili za to što mi patimo.

Razumjeti znači suosjećati. Tko još ima vremena uzeti za sebe dio tuđih osjećaja i podijeliti bol? Je li velika žrtva suosjećati? Je li velika žrtva pokazati ljudskost?

Sve se broji. Svaki vaš korak i svaka vaša riječ. Svaka tišina i svaki dodir. Kako se ponašate prema onima koje volite. Kako se ponašate prema onima koje ne volite. Kako se ponašate prema onima koje uopće ne poznajete.

Vama možda neki trenutak neće značiti puno, no postoji mogućnost da će taj isti drugima obilježiti život. Zato, pazite kako živite taj moment.

Nađem vam se ja neki dan na "kavi" s frendicom i, kako to obično bude, pretresemo svaku temu koja se može nadovezati na ona osnovna pitanja, tipa: "Kako si? Radiš igdje? Čime se baviš? Imaš dečka?"...

Dođemo mi na temu njezine 5-godišnje veze. Ona se planira udati za tog tipa od kad su se upoznali. Meni osobno, a niti njenoj obitelji, tip se ne sviđa iz mnogo razloga (Jedan; nabacivao mi se iako sam jedna od njenih najbližih prijateljica. Dva; teška je "seljačina". Tri; agresivan je.)

Inače, spomene kako mu jedino ne bi oprostila nevjeru. Zanimljivo i degutantno, s obzirom da mu je oprostila to što je maltretira na svaki mogući način.

Sad si ja mislim... Što je to najbitnije u vezi? Je li fizička vjernost uistinu toliko bitna?

Ja sam za individualnost. Osoba mora biti "svoja". Imati vrijeme za sebe, svoje hobije, svoje prijatelje i svoje misli, zamjetke i osjećaje.

Intimnost. Ne fizička. Intimnost za mene znači bliskost, povezanost, povjerenje, osjećaj da je ta osoba uvijek tu za tebe i da te poznaje u trenucima kada sam sebe ne prepoznaješ.

Razumijevanje. Ne eventualno i slaganje o stanovitoj temi, već spremnost da poslušaš partnera bez osuđivanja.

Poštovanje. Važno je cijeniti osobu s kojom si i prepoznati trud koji ta osoba ulaže u vezu. Potrebno je tretirati dušu, misli i tijelo svog partnera kao da su najcjenjenije umjetničko djelo.

Zainteresiranost. Zbog ovoga je važno da partneri barem djelomično imaju sličan pogled na svijet te poneki zajednički interest.

Privlačnost. Premda riječ govori sama za sebe, važno je smatrati svog partnera seksualno atraktivnom. Isto tako je važno ne zapostaviti svoju vlastitu seksualnost, iz poštovanja prema sebi i svom partneru.

Iskrenost. Ne znači da mi partner mora reći baš sve, ali kad pitam, očekujem istinu.

Za mene je vjernost poklon. Ne očekujem ju, ali lijep je osjećaj dobiti je. Ne nalazi se na mojim prioritetima. Veza je za mene više od redovnog sexa. Sex je samo fizički. Mene zanima ona emocionalna stavka veze. Radije bih imala sve ovo nabrojano, nego vjernost. Prije bih oprostila (ako bih uopće i zamjerila) nevjeru, nego shvaćanje "zdravo za gotovo".

Kad je partner uz mene, želim da mi se potpuno posveti jer tada ne želim dijeliti njegovu pažnju s drugima. Ako osjeti fizičku potrebu dok nije sa mnom (npr. ako živimo u različitim gradovima), ne treba se sputavati jer ja ga ne bih htjela ograničavati. No, isto tražim za uzvrat, što ne znači da bih "privilegiju" iskoristila, već samo da ne želim biti limitirana.


Ja želim uživati u sebi, vezi i partneru, ali to ne mogu ako mi netko postavlja uvjete. Ne želim drugima postavljati uvjete. Ne želim da se netko mijenja zbog mene, niti to očekujem. U vezu ulazim s potpunom osobom, a ne u nadi da ću ju promijeniti.

Ne bih se osjećala dobro u vezi u kojoj su jedan ili oba partnera sputavani. Previše sam klaustrofobična za to.

U vezi se volim osjećati nevezano, neokovano. Želim se slobodno kretati kroz nju i u njoj.

Mislim da je svima jasno što me potaklo na ovaj post. Neuspjeli pokušaj gay parade u Splitu.

Ne razumijem mržnju. Ne razumijem kako netko može mrziti nekoga koga ne poznaje. Ne razumijem zašto bi se tuđi privatni život ticao ljudi koji nemaju udjela u njemu.

Što mislim o gay paradi? Ja sam straight (barem mislim), ali ne idem okolo paradirati s natpisom da sam takva. Malo mi se čini otrcano, a da sam gay, sumnjam da bi me ljudi lakše prihvatili da im to guram pod nos. Ali ako gay parada predstavlja poziv na toleranciju, onda je podržavam.

Podržavam gay prava i brakove. Nije na društvu da odluči kako će pojedinac živjeti svoj život, ne ako ne predstavlja prijetnju drugima.

Homoseksualnost NIJE bolest niti stanje. Zapravo, koga uopće briga za seksualnost? Ako mi se sviđa muškarac, bit ću s njim, a ako mi se ikada svidi žena, ne vidim u tome problem.

Često čujem kako se ljudi protive da gay osobe posvajaju. Kao, naučit će djecu da i oni budu gay. Nitko ne nauči seksualnost. To je dio pojedinca. Uostalom, gay ljudi su imali mamu i tatu... Dakle, od koga su oni naučili biti homoseksualni?

Uvijek kažem; osim ako tebe ne je*e (oprostite na vulgarnosti), ne tiče te se je li netko gay, bi ili straight.

Osobe koje su sigurne u svoju vlastitu seksualnost, nemaju potrebe zamarati se tuđom i shvaćaju da ih hrpa homoseksualaca na jednom mjestu neće "zaraziti svojom bolešću".

Seksualnost u svakom smislu i obliku je prirodna. I da, prije nego što nekome padne na pamet reći da pogledam životinje i da s razlogom postoje muško i žensko, kažem da obave malu "zadaću" i time doznaju da postoje i gay životinje.

Homoseksualnost nije nemoralna. To je samo još jedan oblik ljubavi.

Nemoralno je fizički, psihički i verbalno napadati ljude koje ne poznaješ.

Uostalom, mržnja je iscrpljujuća. Lakše je voljeti.

Svi koji su čuli za sindrom Doriana Graya, znaju da je to opsesija vlastitim izgledom pomiješana sa strahom od starenja i gubljenja ljepote (a i najvjerovatnija dijagnoza i razlog zašto Nicole Kidman izgleda kako izgleda).

No, čitajući "Sliku Doriana Graya", primjetila sam nešto u čemu sam pronašla samu sebe. Naime, Dorian Gray nije uvijek bio loša osoba. Štoviše, na početku djela je bio naivan, neiskvaren i pun života. Što se u međuvremenu dogodilo, a da ga je promijenilo? Postao je svjestan svoga izgleda i zatim učinio da njegov izgled postane najvažniji temelj njegove persone.

Ja sam uvijek bila lijepa, samo nisam toga uvijek bila svjesna. Bila sam tiha i sramežljiva, te se zbog toga nisam sviđala nekoj djeci u školi, pa su me zato zezali i nazivali me svakako. Nisam imala puno prijatelja, pa sam se najviše oslanjala na svoje misli i maštu. No, onda je došao pubertet i stvari su se počele mijenjati. Počela sam dobivati komplimente, a usporedno s tim i samopouzdanje. Sve sam više izlazila i družila se, pokušavajući se uklopiti u "popularno društvo" (ovo me podsjeća na one cheesy američke filmove). Provodila sam vrijeme razmišljajući što ću obući, gdje ću ići i što ću raditi da bude novo, divlje i zabavno. Postala sam preokupirana svojom vanjštinom i kakvu predodžbu stvaram o sebi pred drugima (kojima sam se željela svidjeti). Ono što nisam shvatila je da sam pritom počela gubiti sebe. Ja nisam ovo tijelo; ono je samo ljuska koja drži esenciju onoga što jesam.

Uglavnom, uspjela sam se uklopiti u društvo. Bila sam pozivana na najbolje zabave, družila se s "najboljim" ljudima i bila u poziciji na kojoj su mi mnoge djevojke zavidjele.

No, sve s vremenom blijedi, tako da je sve to postalo nedovoljno. Znala sam da sam zapostavila svoje "ja". Postajala sam kao osobe koje su me omaložavale kao dijete. Nije mi bilo jasno zašto sam se uopće željela družiti s njima.

Što sam se više proljepšavala izvana, osjećala sam se ružnije iznutra. U jednom trenutku osjećala sam se kao da sam istovarilište smeća za sve ono najgore u ljudima. Velika površnost. Odlučila sam vratiti dio onoga što sam bila. O tome koliko sam uspjela, mogu suditi drugi. Ja sam zadovoljna sobom.

Sada mi je drago što sam bila "ružno pače". Nisam se preokupirala izgledom, pa sam rasla iznutra.

Mnoge lijepe osobe (Koristim riječ "lijepe" u nedostatku odgovarajućeg naziva, premda je ljepota subjektivna.) se prvenstveno oslanjaju na svoj izgled kao na temelj vlastite osobnosti.

No, što se dogodi kad fizička ljepota izblijedi? Nestanu li time i oni? Koliko boli dok se ponovo ne pronađu?

Znam da taština boli.

Iliti na engleskom; May - December. Termin se odnosi na veze s velikim razlikama u godinama. Jedna osoba je mlada poput tek rascvjetalog jorgovana u svibanj, dok druga predstavlja nekoga tko je prošao sve faze "odrastanja". Nekako mi je čudno da se u današnja vremena još uvijek nalazi toliko mnogo ljudi koji se zgražaju nad takvim parovima.

Već me duže vrijeme privlače muškarci dosta stariji od mene. Ne, nemam tzv. "daddy issues" niti me zanima tuđi novac. Jednostavno me fasciniraju. Nije u pitanju znatiželja niti to što su "zreli". Znam ja i ljudi koji su u svojim 40-ima sve, samo ne zreli. Ne isplati mi se pokušati shvatiti što je to u njima, a da me privlači. U biti, nisu to godine jer godine nisu uvjet da bi mi se netko svidio, ali je nešto što oni u sebi posjeduju. Kao što neki ljudi vole visoke i crne, tako ja volim starije od sebe.

Najčešće pitanje koje ljudi postavljaju onima u takvim vezama je; "A što uopće imate zajedničko, tj. o čemu imate pričati?". Komunikacija nema puno veze s godinama, osim ako osoba daje veliku važnost svojim godinama, pa se ponaša kao da je inferiorniji/inferiornija zahvaljujući svojoj dobi. Ja rijetko nailazim na osobe svojih godina s kojima imam o čemu pričati (a da nas oboje zanima). Dok ja razglabam o filozofiji Solzhenitsyna ili Adlera, oni žele o izlascima i piću (ovo je karikaturiranje, ali služi da iskažem poantu).

"Može ti biti otac."

Ali nije.

Neki su ljudi zreliji za svoje godine, a drugi mladi u duši, usprkos godinama. Nađu se tu negdje, u sredini. Na istoj su valnoj duljini. Ispunjavaju jedno drugo.

Predrasude dolaze iz generaliziranja. Kao što nismo svi isti po izgledu, tako nismo ni po ponašanju, osjećajima, željama i mogućnostima.

Pomislite li vi automatski kad ugledate nekog u srednjim godinama kako je automatski pametniji od nekoga u 20-ima, zreliji te da ima smanjeni libido? Ne. Zašto onda to ljudi automatski pomisle kad vide npr. tog istog sa puno mlađom djevojkom? Naravno, njoj također pridaju svakojake zanimljive epitete.

Zašto ljudi osude prije nego što uopće pokušaju razumijeti?

Ženstvenost je nešto što je teško definirati kao pojam, no prepoznaš ju kad je vidiš. No, u posljednje vrijeme mi se čini da su djevojke zamijenile feminizirano ponašanje nečim androgenim, neodređenim.

Pročitala sam negdje da feminizam ubija ženstvenost. Nema ništa loše u želji za ravnopravnošću i moći, naprotiv. Ono što je loše u feminizmu je to što žena (namjerno ili ne) preuzima karakteristike muškarca. Ironično je to što tim činom ona potkopava ideale feminizma i ne postaje moćna žena, već daje poruku da su uspješne žene zapravo muškarci u ženskom tijelu.

Prava žena.

Prava žena se brine o svom izgledu, ali ga ne stavlja na prvo mjesto na popisu svojih kvaliteta. Pristojna je i nevulgarna. Pazi kako se izražava. Kaže ono što misli, ali ne govori tek tako da bi nešto rekla. Trudi se proširiti svoje znanje i vidike te biti u toku sa svjetskim događanjima. Osjeća se ugodno u svojoj koži. Ne žali za onim što nema, već pokušava napraviti najbolje što može s onim što ima. Ne srami se biti erotična niti senzualna, ali čuva to za svog partnera (svoju partnericu). Razumije što znači diskrecija i da neke stvari ne treba dijeliti ni s kim, pa ni najboljom prijateljicom. Ne srami se pokazati što osjeća. Trudi se imati razumijevanja za druge, a poštuje one koje ne razumije. Zna da postoje misli koje treba zadržati za sebe. Shvaća da je individualna osoba i ne trudi se biti kao svi ostali. Sama je sebi najbolja prijateljica.

Žena nisi jer se tako odijevaš. Žena si ako tako živiš.

Mnogo je osoba ženskog spola na svijetu, a tako malo žena.

Edit: Ja još uvijek ne odgovaram idealu. :)

Sjećam se kako sam, kao curica u drugom osnovne, bila veoma znatiželjna i uvijek sam imala puno pitanja. Jednom prilikom, na satu vjeronauka, vjeroučiteljica nam je pričala o Adamu i Evi i "prodavala" priču kao činjenice. Meni neke stvari nisu bile jasne, pa sam postavljala pitanja poput "Ako su Adam i Eva bili jedini ljudi na svijetu i imali su 2 sina, kime se onda Kain oženio?" Vjeroučiteljica je samo odgovorila da ne sumnjam u Božju moć i puteve, što je meni išlo na živce jer mi nije dala odgovor.

Kao i mnogi u Hrvatskoj, odrasla sam kao Katolikinja. No, ne mogu reći da sam ikad osjećala slijepu vjeru prema onome što su me učili. Jednostavno, smatram da je osoba koja ne prouči informaciju koju dobije jednostavno glupa (ne samo kad je u pitanju vjera, već općenito). Prije nego što se odlučim za nešto, volim znati svaku stranu priče.

Čitala sam Bibliju. Bibliju nije napisao Bog niti apostoli, a niti nitko tko je bio prisutan u vrijeme kada je Isus bio na Zemlji. Biblija je napisana desetljećima poslije. Sjećate se igre pokvarenog telefona? Zamislite da je igrate desetljećima, a onda se netko (tj. nekoliko pojedinaca) odluči završiti igru tako da dobivenu informaciju zapiše na komad papira. Naravno, budući da je Bibliju kolacionirao poganin, car Konstantin I., te da je od preko 32 Evanđelja (a često su prikazivala potpuno drukčije strane istih događaja) koja su postojala tada, on izabrao 4 (koja su mu najviše odgovarala), to mi je budilo još veće sumnje.

No, ono što je potpuno ugušilo moju vjeru (ako sam ikada uistinu vjerovala) nije bila moja sumnja u Bibliju, već osobna uvjerenja.

Dobar čovjek je dobar čovjek, bez obzira u što vjeruje ili ne vjeruje. Neću se osloboditi svojih "grijeha" ako ih kažem strancu u haljini, a smatram da neke stvari koje se smatraju grijehom prema vjeri, zapravo i nisu grijesi. Oprost tražim od onih koje sam povrijedila. Smatram da je licemjerno otići nedjeljom u crkvu i izrecitirati par molitvi i pjesama, a onda ostalih 6 dana u tjednu gaziti principe svoje vlastite vjere. Ne molim se nikome, već djelujem. Ne tražim ničiju pomoć, pa niti od Boga. Ako ću u nešto vjerovati, ne trebam nikoga da mi kaže u što ni pod kojim uvjetima. Ne želim da me predstavlja grupa ljudi koji sakrivaju pedofiliju svojih službenika, zabranjuju uporabu kondoma i osuđuju druge ljude (a propovijedaju da je jedina osoba koja može suditi Bog).

Jedno je biti spiritualan, a drugo religiozan. Ja vjerujem da postoji nešto veće od nas, nešto što ne možemo pojmiti. Kažem da je to Bog, tek tako da imam neku definiciju. Poštujem to, ali ne štujem. Ne pokušavam razumijeti jer mogu samo nagađati. Najvažnije mi je da me moja spiritualnost ne ograničava tuđim moralima.

Često dobijam kritike na račun svojih (ne)uvjerenja. Jednom prilikom me vlastiti (bivši) dečko psihički omaložavao ponašajući se kao da sam manje vrijedna jer ne vjerujem u "njegovog" Boga. Ne trebam ni govoriti da je dobio nogu. Ne volim kad mi netko uporno gura svoju religiju u grlo, pokušajući od mene stvoriti "pristojnu" osobu. Ja nikome ne govorim u što da vjeruje. Onog koga poštuješ, ne mijenjaš.

Nećeš postati bolja osoba ako pola života provedeš na misi. Ako prođeš pokraj crkve i ugledaš svećenika kako udari psa lutalicu nogom tjerajući ga iz crkvenog dvorišta (iz osobnog iskustva), a zatim ti tom istom psu daš komadić peciva; možeš biti uvjeren/a da ćeš prije ti u Raj (ako zaista postoji), nego spomenuti svećenik.

Djela, a ne prazne riječi. Bitno je kako tretiraš druge.

Znam, rekla sam da ne volim o ljubavi. U biti, tema kao tema mi ne smeta, već mi smeta što ljudi ne vole elaborirati ono o čemu započnu pričati.

Na ovaj post me je potakla kisela faca poznanice nakon što sam joj rekla da nemam dečka jer ga ne želim imati. Znate, ona faca tipa: "A joj, jadna ona, laže sama sebi." Sigurna sam da ima ljudi koji je dobro prepoznaju.

Postoje ljudi koji ne znaju biti sami. Puno ih je takvih. Ne osuđujem ih, lijepo je imati nekoga s kim možeš dijeliti dobro i loše. Ali tu su i oni koji ulaze u vezu kako bi mogli reći da su u vezi ili zato što im je to praktično, a ne zato što su zaljubljeni. Većina takvih ljudi ne vjeruje da postoje i oni koji imaju drukčije stavove.

Meni odgovara to što sam sama. Prije nego što počnem graditi vezu, želim izgraditi sebe kao osobu. Ne želim da ljudi određuju kakva sam ja osoba prema tome s kim sam u vezi.

Nikad mi nije bilo jasno zašto ljudi pristaju na manje od onoga što traže od potencijalnog partnera. Time umanjuju svoju vlastitu vrijednost. Ne govorim o zamišljanju nečijih fizičkih atributa, nego o onome što nekoga čini "pravom" osobom.

Moj idealan muškarac bi trebao biti u mogućnosti intelektualno me stimulirati, biti mi sexualno privlačan (samo to što je netko zgodan, ne znači da je i ovo drugo) i trebao bi voljeti ono što radi u životu i imati samopouzdanja.

Prije, dok sam bila mlađa, znala sam izlaziti na ajmoreći spojeve, tj. nalaziti se s dečkima koje sam jedva poznavala. Naučila sam da to nikada ne izađe na dobro. Ljudi se vole prikazati u najboljem mogućem svjetlu kako bi se svidjeli drugima... Puno se puta toliko dobro prikažu da se učine savršenima. Nažalost, mnogi ne shvate odmah nerealnost situacije te im se počne sviđati osoba koja zapravo i nije tu. I onda, kad se već počnu zaljubljivati, pokaže se pravo lice pojedinca. Onda slijedi pravo razočaranje. Zato sam se odlučila da nema više spojeva i tenzija. Draže mi je družiti se s ljudima na casual način, pa ako se nešto dogodi - neka, a ako ne - ništa nije izgubljeno.

Što se tiče ljubavi, ne znam puno. Premlada sam, ne želim se pretvarati kako sam popila svu pamet svijeta. Jedino što sam primjetila je da puno zaljubljenih izgube sebe u drugoj polovici. Da bi individualac bio vrijedan u zajednici, mora biti svjestan i održavati kvalitete koje unosi u vezu.

Inače ne volim ovakve stvari, ali sve mora imati svoj početak.

Jeste li se ikad osjećali kao da ste zapeli u životu? Sve se negdje kreće, samo vi stojite. Pokušavate ste izvući, ali ne možete se nigdje pomaknuti.

Tako se ja trenutno osjećam. Sa svoje 22 (i pol) godine još uvijek nemam stalni posao, a niti neke perspektive za poboljšanje života. Planiram se uskoro vratiti na faks (morala sam odustati iz privatnih razloga). Povremeno glumim u kazalištu. Obožavam glumiti, ali me živcira način na koji redatelj dijeli uloge (osobno smatram da pokazivanje sisa i nije neki talent). Dečka nemam jer ga ne želim imati (o detaljima ću neki drugi put).

Što ja radim u životu? - Kradem Bogu dane. Onom u kojeg nisam sigurna da vjerujem.

Ovdje sam jer mi je trebalo mjesto i osoba/e kojima bih mogla izreći svoje misli. Zašto ne prijateljima? U posljednje vrijeme primjećujem da mi prijatelji nisu prijatelji u idealnom smislu te riječi, već znanci. Znanci s kojima je sve teže razgovarati o bilo čemu što zahtijeva razmišljanje. Nekako mi se smučilo od ispraznih razgovora. Stvarno me ne zanima kakav je nečiji sex bio protekle noći, što je tko obukao prošli vikend za izlazak, kakvu je novu glupost napravila ona "drolja" s kojom si se posvađala još u srednjoj, jesam li se udebljala ili smršavila te na kakve si cipele spiskala cijelu mjesečnu plaću (a opet, nemaš para da popraviš taj pozelenjeli zub, premda ne plaćaš niti stanarinu, a niti režije).

Ok, sad i sebi zvučim malo ogorčeno. Nisu mi svi prijatelji takvi, ali one drage ne viđam tako često zbog udaljenosti.

Nije sve tako strašno. Ako ništa drugo, barem volim i poštujem samu sebe, držim do svojih uvjerenja i imam snove i ideale.

Ovaj blog je napravljen da me prati u potrazi za nečim. Dijelovima sebe koji nedostaju.

I tako... Počinjemo.